Hadžija Alija Musić (85) iz Janje, bivši borac Armije RBiH, nedavno se s grupom demobilisanih saboraca iz Janje i Bijeljine zaputio u Sarajevo na proteste ispred zgrade Vlade FBiH tražiti ravnopravnost i pomoć, ali nisu ništa dobili.
Zakleo sam se
- Sad, kad smo išli u Sarajevo, da je bar bilo čovjeka da iziđe među nas, među te ljude, da ih sasluša, da ih čuje... Ne mora reći da će biti pomoći, ako nema odakle, ali samo da je došao među nas. A ja bih mu rekao da se država ne može na haramu zasnivati – kaže poljoprivrednik, vojnik, hadžija i povratnik Alija Musić.
A u ratu je bio jedan od najstarijih boraca Armije RBiH na sjeveroistoku naše domovine.
- Kad su nas protjerali iz Janje, ostavili smo sve iza sebe. Ništa nismo ponijeli. Dali su nam pet minuta da se spremimo. Ostavio sam sedmero goveda, dvoje konja, traktor. Sve je ostalo u kući, u avliji, na njivi i ništa nam nije vraćeno - prisjeća se.
Nakon što su smješteni u kamp u Špionici, hadžija je odlučio da ide u vojsku.
- Klanjao sam sabah, uzeo Mushaf i zakleo se: “Vallahi billahi, hoću da idem na liniju, gdje vojnik ide.” Kada je došao kamion da vozi vojnike, rekao sam da hoću da idem. Rekli su da mogu ostati da siječem drva, da kuham, ali nisam to htio. Niko sa mnom nije govorio ni riječ. Došli smo na Mejdan, a onda krenuli dalje. Zakleo sam se ujutro, a uvečer smo stigli na Numeru (Teočak) - kazuje smirenim glasom, dodajući da je kao najstariji ipak imao neke privilegije, u koje računa mogućnost da klanja džumu u jednoj od teočačkih džamija.
Teška muka
Kad se rat završio, 1996. je proučio 640 puta Ja'sin za teočačke šehide, a 1997. otišao je na hadž. Potom je došlo vrijeme povratka u Janju.
Danas hadžija Alija živi na porodičnom imanju sa sinom Aljom, snahom Mevlidom, rodom iz Šatorovića, te unučadi Fatimom i Jusufom. Teško se živi i teško obnavlja ono što je bilo totalno uništeno.
- Kad sam se vratio, od cijeloga imanja zatekao sam samo jedan crijep. Očistio sam ga, ljubio. I danas ga čuvam i pamtim sve kako je nekad bilo. Kuća, kuhinja, garaža, štala, čardak. Kad sam se vratio, ništa od toga više nisam imao. Sin je rekao - neka babo, obnovit ćemo. S teškom mukom smo obnovili. Dva duluma zemlje sam prodao da bih ponovo kupio traktor, drugačije nije moglo - kaže hadžija Musić.
Iako je izdržao sve ratne strahote, tek uz neizmjerni sabur izdržava skoro 15 povratničkih godina u svojoj rodnoj Janji.
Voda im sve uništila
I snaha Mevlida prisjeća se povratka i svih muka koje su prošli. Teško je bilo vratiti i onu devastiranu imovinu, a još teže potom sve i obnavljati.
I snaha Mevlida prisjeća se povratka i svih muka koje su prošli. Teško je bilo vratiti i onu devastiranu imovinu, a još teže potom sve i obnavljati.
- Svi su nam govorili hajde da se vratite u Janju, dobit ćete pomoć. Prvi građevinski materijal koji smo dobili odnijela je poplava 2001. godine. Jedino nam je ostala stolarija od donacije i nikad više niko nam ništa nije pomogao. Ove godine voda nam je sve uništila, Bog nam je svjedok. Ništa nam nije ostalo i samo nam je familija pomagala da imamo šta jesti. Mene je stid tražiti pomoć, a nama ovdje najviše treba pomoć za sjetvu - priča Mevlida.
Nema komentara:
Objavi komentar